Dnevnik ludog starca

Dnevnik ludog starca (1962) jedno je od Tanizakievih djela koja provokativno istražuju problematiku spolnosti i destruktivnih strasti, a ujedno suptilno uprizoruju intimu pojedinca, sve to u kontekstu ubrzanog razvoja japanskog društva. Istodobno zabavan i tužan, ovaj roman ganutljivo uprizoruje odnos između tjelesnog propadanja i erosa, tj. volje za životom – tragikomediju ljudske egzistencije.

Junichiro Tanizaki (1886-1965) jedan je od kapitalnih autora moderne japanske književnosti. Rođen u trgovačkoj obitelji, upisao je studij književnosti u Tokiu, no morao je od njega odustati zbog naglog osiromašenja svojih roditelja. Oduševljenost zapadnjačkim utjecajima navela ga je da se preseli u Yokohamu, nastanjenu brojnim strancima, i tamo je živio boemski. Proslavio se senzualnom pripovijetkom Tetoviranje (Shisei, 1910), a njezin središnji motiv fatalne žene često će koristiti u kasnijim djelima. Osim romana, pisao je drame i scenarije za nijeme filmove. Razorni potres u Tokiu preusmjerio je Tanizakieve interese na autohtonu estetiku i kulturne vrednote, i neka od najznačajnijih djela izviru upravo iz japanske povijesti, npr. Neki više vole koprive (1929) i Portret Shunkin (1933). Za prozu je dobio brojna priznanja , među kojima i Orden japanske vlade, a proglašen je i počasnim članom Američke akademije umjetnosti.

S engleskog preveo: Marko Gregorić

Strana 130, cijena 90 kuna, meki uvez