Crveni križ

Tijek Aleksandrova života brutalno je prekinut osobnom tragedijom koja ga ponuka da se vrati u svoj rodni grad, Minsk. Tatjana Aleksejevna, njegova nova susjeda u zgradi, starica je od devedesetak godina koja pati od Alzheimera i svakim joj je danom sve gore. Prije nego što sve zaboravi, starica svom mladom susjedu želi ispričati svoju životnu priču, koja u sebi sadrži cjelokupnu tešku, mučnu rusku povijest dvadesetog stoljeća. Prepoznajući vlastite životne krahove jedno u drugom, s vremenom se između dvoje ljudi razdvojenih generacijama rađa prijateljstvo i pakt protiv zaborava.

“Želim vam ispričati nevjerojatnu priču. Zapravo, ne priču, nego biografiju straha. Želim vam ispričati kako strah koji iznenada ovlada čovjekom može promijeniti njegov život. Bilo je to trideset i prvog prosinca. Padao je snijeg i završavalo je dvadeseto stoljeće. Završavalo je prirodno, bez hiperbola, preostajalo je još samo nekoliko sati. Zvona su se spremala odzvoniti ponoć. U kuhinji je radio televizor, a u pećnici je, kao i obično, nešto zagaralo. Ukratko, od kraja stoljeća nisam očekivala apsolutno ništa, no baš je u tom trenutku netko pozvonio. Vjerojatno susjeda, pomislila sam. Mislila sam da joj treba soli ili tako nešto, no ne! Ispostavilo se da je došao poštar! Možete li to zamisliti? Pravi pravcati poštar! Trideset i prvog prosinca! Donio ga je! Donio mi je pismo koje sam čekala cijelu drugu polovicu života…”