Crne misli

Mjesec dana prije toga obolio je bio od tuberkuloze – u noći je počeo bacati krv. Kad je stigao u Zürau, prvoga dana nije htio napisati ni retka, jer mu je u tom mjestu bilo 'odviše ugodno' pa se pribojavao da bi mu svaku riječ 'prišapnulo zlo'. Što god pisao, ponajprije je mislio na demone – i na neraščišćene račune s njima. Ni bolest ih nije mogla raščistiti.

Reklo bi se da Kafka možda nikad nije bio u situaciji u kojoj se ugodnije osjećao nego tih mjeseci u Zürauu. Jedino je tada uspio umaknuti svemu: i ocu, i uredu, i ženama – glavnim silama koje su ga oduvijek progonile. Nadalje, bio je zaštićen barijerom bolesti, koja, kao nekim čudom, više nije davala znakove od sebe. Kako u Zürauu gotovo da i nije bilo ljudi, upravo ta praznina davala je Kafki više od svega ostalog osjećaj stanovite euforije. Na dan 15. rujna, nakon tri dana provedena u Zürauu, Kafka je zapisao: 'Sad imaš priliku, ako si je ikad imao, da počneš iznova. Nemoj je upropastiti!' Očitovanje svoje bolesti shvatio je kao privremeni predah od muka u svakidašnjem životu, a Maxu Brodu je u pismu naveo kako 'jedini pametni zaključak do kojeg je ikad u životu došao nije samoubojstvo nego pomisao na samoubojstvo'.

Čini se da je ograničavanje polja djelovanja samo na ono što je 'nedvojbeno' u njemu samom, bio zapravo Kafkin cilj cijeloga života. Ali, ako je postojalo razdoblje u kojem je to nastojao ostvariti najsavjesnije što je mogao, djelomice zahvaljujući vanjskim okolnostima koje su mu išle na ruku ('glasovi svijeta postaju sve tiši i malobrojniji'), onda je to bilo upravo u tim mjesecima provedenim u Zürauu. U tom kontekstu možemo shvatiti, kao neku vrstu smiona eksperimenta koji se vjerojatno mogao izvesti samo u tim uvjetima, činjenicu da se pozabavio novom formom: aforizmima. Nova, nadasve u fizičkom, taktilnom smislu: Kafka je obično pisao, perom ili olovkom, u školske bilježnice, jedva označavajući granicu između pojedinih pasusa dok ih je ispisivao; a sad sastavlja niz od stotinjak listića glatkog, sjajnog papira dimenzija 14,5 x 11,5 centimetara. Svaki od njih sadrži, uz rijetke iznimke, samo jedan numerirani fragment, obično aforističan. Taj je niz papirića ostao bez naslova. Brodov prijedlog – Razmišljanja o grijehu, patnji, nadi i pravom putu – podjednako je atraktivan i netočan, ali s razlogom sugerira da su ti listići među rijetkim tekstovima u kojima Kafka promišlja o teološkim temama.

Prije nego što ih je prepisao na listiće, Kafka je aforizme pribilježio u dvije bilježnice sred nekih drugih fragmenata među kojima je bilo i još jednako pronicavih. Stoga je nezahvalno tvrditi da je taj niz brojeva sustavno ustrojen, kao i zašto su neki aforizmi na listićima prekriženi, jer su i te kako vrijedni pažnje.

(...) Kafka, koji se, kako je netko kazao, 'razbolio od znanja', na kraju je obescijenio to isto znanje, osjećajući 'neku vrst prirođene ravnodušnosti' prema 'uvriježenim idejama'. Čak i prema velikim 'uvriježenim idejama', tako da se stječe dojam da mu je nedostajala zajednička platforma s ostalim velikim autorima, iako je neke od njih poput Pascala ili Kierkegaarda veoma cijenio. Ali osebujnost njegovih aforizama, njihova krajnja, jedinstvena neobičnost dosežu takve visine da se mogu uspoređivati samo s nekim drugim fragmentima obilježenim tom istom osebujnošću. Očito, Kafka može komunicirati samo s Kafkom – a ponekad, izgleda, ne može čak ni on sâm!
(Zvonimir Obran)

Prijevod: ZLATKO CRNKOVIĆ.