Boksačka demencija

Osamdesetogodišnji filmski producent Melchior Marmont i film su poput blizanaca – rodili su se u isto vrijeme, zajedno su rasli i, uvjeren je glavni junak romana, u isto će vrijeme i umrijeti: Melchiora će pobijediti vrijeme, a film nametljiva televizija. Prije nego što se to dogodi, Melchior je, nakon više od pola stoljeća producentskog rada, odlučio režirati film o životu čovjeka, koji je bio više-manje preslika njegovog života. Naslov tog autobiografskog filma – Boksačka demencija – shvatio je kao svoj doprinos definiciji čovjeka jer, po Melchiorovu mišljenju, svaki je čovjek nalik na boksača – život mu se 'odvija u nekoj vrsti mentalnog ringa' u kojem su fiktivni udarci često bolniji od stvarnih, a sami smo sebi najžešći protivnici. Kroz Melchiorovo se pripovijedanje i razmišljanja stalno provlači film: od trenutka kad se kao pomoćnik scenografa zapošljava u filmskoj ekipi Cecila B. DeMillea preko rada u vlastitoj producentskoj kući do posljednjih trenutaka života kojima odaje počast Sjöströmovu filmu Fantomska kočija.

Tih se događaja ostarjeli Melchior prisjeća kada se vraća u kuću iz svog djetinjstva koju je nakon niza godina napokon uspio kupiti: nije mogao vratiti svoje djetinjstvo, kaže on, ali je 'barem posjedovao mjesto gdje se to djetinjstvo odvijalo'. U kuću je došao 'kao na ljubavni sastanak', preplašen onime što će se dogoditi između njega i prostora u koji nije kročio više od šezdeset godina. Desetak sati provedenih u kući iz djetinjstva Melchiora će potaknuti da napravi inventuru cijelog svog života: prostranu i devastiranu kuću ispunit će uspomene na bezbrižna popodneva provedena u igri s braćom, na odlaske s ocem u šumu, na majčinu vezu s drugim muškarcem, na djeda i baku koji vođeni snom o boljem životu iz Mađarske odlaze u Francusku, na ljubav i smrt voljene žene te na brojne životne uspone i padove.

Usamljenost, olujna noć, kuća na osami i tama potaknut će Melchiora da 'u gorkom i zabavnom tonu izradi saldo udaraca koje je tijekom života zadao i primio', nakon čega će se točno u ponoć popeti u 'fantomsku kočiju' kojom Smrt svake noći skuplja umrle.

François Weyergans, suvremeni belgijsko-francuski pisac, rodio se 1941. godine u Bruxellesu. Podjednako voli film i književnost. Bio je suradnik u uglednom filmskom časopisu Les Cahiers du cinéma, snimio petnaestak filmova – uglavnom dokumentaraca, napisao nekoliko scenarija. Nakon 1980. posvetio se isključivo pisanju i danas je poznatiji kao književnik nego kao sineast. Prvi je roman – Saloma (Salomé) – napisao krajem šezdesetih, ali ga je objavio tek 2005. U razdoblju od 1973. do danas objavio je četrnaest romana od kojih su mnogi nagrađeni. Tako je Pajac (Le Pitre, 1973) dobio nagradu Roger Nimier, a Statisti (Les Figurants, 1980) čak dvije nagrade – Prix de la Société des Gens de Lettres u Francuskoj i Prix Sander Pierron u Belgiji, jednako kao i Kopt Macaire (Macaire le copte, 1981) – Prix Rossel u Belgiji i Prix des Deux Margots u Francuskoj. Za Splav Meduze (Le Radeau de la méduse, 1983) Weyergans je dobio nagradu Méridien, a za Boksačku demenciju (La Démence du boxeur, 1992) nagradu Renaudot. Roman s autobiografskim elementima čija je tema odnos oca i sina, Franz i François (Franz et François, 1997), osvojio je Grand Prix de la langue française. Nakon niza nagrada uslijedila je i najuglednija – Goncourt za roman Tri dana kod moje majke (Trois jours chez ma mère, 2005).

Prevela: Sonja Šoštarić