Bezimena

radi posao s kojim je zadovoljna, odrekla se roditelja pijanaca i potpuno je imuna na ljubav. U presudnom tjednu njezina života – o kojem govori roman Bezimena – u njoj se javlja glas koji joj govori da je njezin život lažan i da nikada neće ispuniti svoju sudbinu ako se ne suoči sa svojim bolom, ako ne udovolji svojoj želji i ako ponovno ne riskira s muškarcem koji je u nju zaljubljen.

Žena o kojoj doznajemo sve osim imena, glavna junakinja ovoga romana, samosvjesna je i oštra, duhovita i neumoljiva, ali duboko u sebi potisnula je svoju ranjivu stranu koja ipak nalazi načina da izađe. Bezimena prezire diktate modnih časopisa i savjete za samopomoć, užasava se bliskosti i konvencija, a obdarena je pronicljivim razumom i slomljenim srcem. Njezin je unutarnji svijet impresivan, misli duhovite, postupci neočekivani, a osjećaji nijansirani – no ne upoznaje sreću jer bježi od svoje istinske prirode. U ovom originalnom romanu Bezimenoj se suprotstavlja drugi glas – koji je također njezin, samo iz veće dubine – i pokušava je natjerati da prihvati svoju patnju, svoju čežnju i da ljubi još jednom u životu, pa makar je to i uništilo. (Božo Beck)

Jagoda Marinić pošla je uskim putom između testova iz tinejdžerskih časopisa i hermetičnog nizanja razmišljanja o književnosti, ljubavi i sudbini – i vrlo sretno izašla sa svime na kraj. Dok pratimo glavnu junakinju kako luta berlinskim ulicama i džogira parkovima, dok jede vijetnamsku hranu i razgledava moderne skulpture izložene na kolodvoru, dok stoji uz postelju svoje majke na intenzivnoj njezi i pokušava dovesti u red svoj privatni život – možemo uživati u lucidnim opaskama o umjetnosti i društvu. Život i priča povezani su na originalan način: glas koji se mladoj ženi javlja jest glas njezine priče, priče koju ona mora ispričati da bi zadobila samu sebe; priča je, pak, ono što svi doživimo i što ostavljamo na pragu drugoga svijeta, svijeta u kojem nema više pričanja priča.