Berlin-Pariz

Kratki roman Irene Lukšić Berlin – Pariz svojevrsna je interpretacija, nadogradnja i intertekstualni eksperiment na materijalu manje poznate pripovijetke Slučajnost Vladimira Nabokova. Autorica je otuda "posudila" dva ključna lika, muža i ženu, Ruse, koje je razdvojila Oktobarska revolucija, ali su oni negdje duboko u sebi vjerovali da će se ponovno sresti, što se i ostvari – u vlaku Berlin – Pariz. Irina "vrti" u glavi svoj posljednji film, stvarni i metaforički, godine kad je emigrirala iz domovine i našla se u Hrvatskoj, a Vladimir, pisac, odlučuje se ubiti i prekinuti mučni život emigranta u Berlinu i zauvijek podvući crtu pod nesretnu ljubav. Ukratko, likovi prototipove imaju u međuratnoj zbilji i čitatelj može prepoznati spisateljicu Irinu Kuninu Aleksander, književnike Vladimira Nabokova i Miroslava Krležu, pjesnikinju Marinu Cvetajevu, glumicu Marlene Dietrich, ruske špijune, varalice i druge atraktivne pojave tadašnje europske intelektualne scene.
Potraga za kontekstom i njemu pripadajućim tekstom u fokusu je tih intrigantnih i osebujnih putnika koji i fizički putuju da bi spoznali Drugoga i o njemu obavijestili čitatelje. Traumatizirani su oni dvjema stvarima, ratom i ljubavlju. Taj je erotičko-tanatički moment nekako isplivao kao lajtmotiv i u njihovim biografijama.
Premda "zatvorena" u brzi vlak Berlin – Pariz, priča o sudbinama ljudi koji žele više od života napeta je i puna kulturoloških, političkih i zemljopisnih referenci koje se pred čitateljevim očima (i maštom) šire u golemu epsku fresku europske stvarnosti 20-ih godina prošloga stoljeća. Tekst je gust, slikovit i stiliziran u skladu s obrascima tada aktualnih modernističkih poetika.
Za razliku od suvremenih hrvatskih putopisaca čiji se identitet oblikuje putovanjem, Irena Lukšić na put je poslala svoje omiljene književnike ne bi li sebi i čitateljima osim događaja ponudila i doživljaj kao odraz neposrednog odnosa prema životu i individualno proživljenom iskustvu.