Anđeli naši svagdašnji

A da uopće ne pričam o tome kako na drugim mjestima ovog nemilosrdnog planeta milijuni ljudi nekako umiru bez nas. Ne možemo biti svagdje, kaže Hachamel. Povremeno razmišljam o tome tko izabire onu šačicu sretnika koji u posljednjim trenucima života mogu uživati u našoj naklonosti? Zaista Bog? Ili međunarodna komisija UN-a? Ha! Ukratko, naše sitne anđeoske ljubaznosti čine mi se nekako slučajne. Nema u tome sustava. Slučajnost je način na koji Bog anonimno čini čuda, ponavlja mi stalno Hachamel. Odbija bilo kakvo preispitivanje. Naše poslanje navodno nije postavljanje pitanja, nego pružanje barem donekle zadovoljavajućih odgovora. Mi smo samo glasnici. Kuriri ljubavi. Ali postoji li zadovoljavajući odgovor za trinaestogodišnju djevojčicu koja umire od raka? Tchou-tchung. Glavobolje. Umirala je sama — ako se to može reći o bolničkoj sobi s devet kreveta u Kashgharu. Roditelji nisu doputovali unatoč našim slabašnim pokušajima...