Akustika tišine

Radnja ovog romana odvija se kroz dugo vremensko razdoblje i obuhvaća četiri generacije jedne zagrebačke obitelji i prohod kroz nekoliko društvenih sistema i povijesnih, arhitektonskih i inih mijena Zagreba o koje se kako priča tako i junaci ovog romana neminovno okrznu.

Akustika tišine s jedne su strane obiteljska saga, a s druge psihološki triler u kojemu snaga rečenice, njena ritmičnost i poetika slijede radnju do kulminacije oko jedne bolesničke postelje i dočaravaju valere raspoloženja junaka, posljednjih izdanaka jedne loze, koji se predaju opsesijama i žudnjama, namjerama i stremljenjima nepomireni s čekanjem upliva sudbine u svojim životima već riješeni da kolo sreće zavrte sami – dobrim i lošim pokušajima, časnim i nečasnim namjerama, mudrošću, ludošću, ili tek pristajanjem na nju. Autoričina poetika i stil kreiraju snoviđenje u kojem se roman odvija stvarajući literarni sfumato, savršeno sinkron temi i likovima romana.

Glavnu junakinju romana upoznajemo tijekom jednog od mnogobrojnih boravaka na psihijatrijskom odjelu gradske bolnice. Do trenutka našeg ulaska u priču iza nje je bezbrižno, lakomisleno djetinjstvo, ispresijecano tek ponekim njoj nerazumljivim, stoga i čudnim razgovorom odraslih, ali i brojne obiteljske mijene uzrokovane promjenom povijesno-društvenih okolnosti te vlastiti osjećaj nepoželjnosti. Umišljene (kako tvrdi psihijatrica) ili stvarne nepoželjnosti (kako tvrdi glavna junakinja), postaje gotovo svejedno jer priča ovog romana ionako započinje tek nakon svega toga, onda kada je junakinja spremna prihvatiti da postoji samo jedna osoba i jedan način kojim se može izvući iz životnog gliba u kojem se nalazi, a kako se radnja romana raspliće tako postaje jasno da je duševna bolest kojom društvo obilježava drukčijeg pojedinca zapravo najlakši način da se društvo takvog pojedinca riješi i smjesti ga u geto bolesti.