Obitavališta duša

Velemajstor jezika i pjesničkih formi, vrstan poznavatelj tradicije i pjesnik koji ne skreće pogled od mučnih fleševa sadašnjosti, Boris A. Novak u Obitavalištima duša svoj je opus magnum pjesnički sažeo i učinio još osobnijim, uzdigao ga na metafizičku, možda čak i religioznu razinu. Uz odmjereni naklon svojemu vodiču, velikom autoru Božanstvene komedije, ali i u dijalogu s čitavim nizom slavnih mitologa i mitomana (Homer, Vergilije, Ovidije, Milton…), Novak epu udahnjuje novi život, stvarajući veličanstven pjesnički svemir u čijem središtu pulsira poruka o sudbini čovjeka, usudu umjetnika i umjetnosti, o ljubavi i o smrti. Obitavališta duša posljednji su, treći dio eposa Vrata nepovrata, koji je – sa svojih 40.000 stihova – Borisa A. Novaka potvrdio kao jednog od najznačajnijih i najpotentnijih suvremenih slovenskih pjesnika.

''Lađa na kojoj pjesnik u društvu svoje voljene Mo putuje na sjever polako rastvara svoje ograničene fizičke dimenzije u beskonačan prostor i neograničeno vrijeme. Silazak u Potpalublje znači silazak u povijest svijeta koja se proteže od mitoloških pripovijesti o genezi bogova do najaktualnijih i najbolnijih suvremenih pojava (npr. migranti ili izbjeglice), Trojanski rat pretače se u Drugi svjetski rat i jugoslavenske konflikte. S druge pak strane, uspon u Natpalublje otvara dragocjene dimenzije umjetnosti; ovdje dolazi do temeljitog obrata u pripovijedanju pripovijesti, zato što Novak svojim mrtvim dušama omogućava da zažive životom kakvim bi rado živjele kad ne bi bilo povijesti. Sjećanju kao temelju epskog svijeta priskače u pomoć mašta. Raj je, dakle, svijet bez povijesti; Pakao počinje s poviješću. Vječne duše, to jest zadnji, deveti svezak treće knjige, sinteza je ljepote i apokalipse: lađa bježi ispred ratne kataklizme i kataklizme podneblja te spašava sjećanje – pripovijest. Ako je Vrijeme očeva odjek Ilijade, onda su Vječne duše, zadnji svezak Obitavališta duša, odjek Odiseje kao povratka na rodnu Itaku.''
(Janez Vrečko)

''Što se pak transcendencije tiče, mogu svjedočiti jedino o svom vlastitom autorskom osjećaju, koji ne mora biti nužno puno važniji od osjećaja čitateljica i čitatelja. Metaforički rečeno: Vrata Nepovrata su pritvorena, tako da kroz njih ne dopire izravna, žarka svjetlost transcendencije, kakva je osvjetljavala i vodila Dantea, već dopire zlatna aureola, koja pada na našu sjenovitu, kasnu jesen. Moj ep najvjerojatnije isijava i određeno religiozno ozračje, ali to je nesretna religija ateista, kojemu siromašan ateizam ne pomaže kod prvih i posljednjih pitanja, te se – baš kao i prvi čovjek, baš kao i prvi pjesnici – u smrtnom času svojih bližnjih suočio s temeljnim pitanjima: Što je duša? Gdje obitavaju duše mrtvih? Kako je moguće da duše mrtvih tako detaljno osjećamo, iako njihovih tijela već odavno nema? Osobito sam u trećoj knjizi, Obitavališta duša, izgradio svoju pjesničku religiju, i ta je religija – Sjećanje. Duše mrtvih žive sve dotle dok ih se sjećamo. Duše žive sve dotle dok na našim usnicama i u našim srcima žive njihove priče.''
(Boris A. Novak)