Mačke iz Delfa

'U sedmom poglavlju Poetike Aristotel postavlja pitanje o 'veličini i poretku', o tome kako tijelo (materija, predmet, priča), da tako kažemo, dobiva mjesto u stvarnosti, pamćenju ili pozornosti. On rabi pojam eusynopotos, što znači 'shvatiti u jednom trenutku' ili 'smjesta opaziti'. Jedna 'eusynoptička' poetika govori, dakle, o tome kakva bi trebala biti relacija između vlastitog tijela i tijela objekta da bi 'lijepo' ili 'poetsko' najjače zablistalo.

Odnos jezika i tijela, i obrnuto, jest, kako ja to vidim, osnovno polazište poezije. Josif Brodski kaže da je 'poezija jezik u njegovoj najvišoj potenciji'. To je najbolja definicija poezije koju ja poznajem. Kad jezik znači najviše i/ili najmanje, kad zvuči najjače i kad je najtiši, kad je najapstraktniji i/ili najčulniji, komunikativan i/ili hermetičan itd. Ali ja bih toj definiciji dodao da je poezija uvijek i nužno jezik koji se prenosi tijelom, aktom. Pjesma, iz moje perspektive, nije isto što i tekst, ona se javlja upravo onda kad nešto činimo s tekstom. I to uvijek ovisi o tijelu.'
(Magnus William-Olsson)

Već sa svojom prvom, debitantskom knjigom O´ (1987) Magnus William-Olsson najavio je raskošan talent i zavidno poznavanje književne tradicije. U njegovim stihovima mogu se pronaći reference na klasičnu (Sapfo, Pindar), švedsku i europsku poeziju (E. R. Stagnelius, G. Ekelef, J. Sonevi, J. Don, D. Thomas, T. S. Eliot). Objavio je i knjigu soneta Ingerssonneter (2010) koja je, usprkos svom provokativnom sadržaju (sumnja u psihološke konvencije XX. stoljeća, Edipov kompleks, 'zastarjela' pjesnička forma itd.), dočekana s iznimnim zanimanjem te bila nominirana za najveće književne nagrade. U posljednjoj zbirci, Homullus absconditus (2013), smjenjuje se srednjovjekovni teološki pojam Deus absconditus, skriveni Bog, s novim prefiksom homullus, doslovno mali čovjek. Što je taj mali čovjek, što su njegove tjelesne funkcije, senzacije i potrebe koje se u svojoj najkoncentriranijoj formi nazivaju ljubavlju. Ljubav, ili točnije, seks, začin je obilno rasipan u knjizi, s primjesama sadomazohizma koji uklanja svaku romantičnu nakanu i sumnju. Očigledan je i ironičan dijalog s najvećim misliocima Zapada. Sve to čitanje ove poezije čini stimulativnim, naročito onda kad Olsson kombinira paradoks s prirodnom intonacijom i jednostavnim jezikom. Kao i u ranijim zbirkama i ovdje se lirske gradnje podupiru referentnim naplavinama (Ekelöf, Katul, njemački filozofi, F. G. Lorca itd.). M. W. Olsson značajan je i kao tumač suvremene poezije, naročito španjolske. Tome valja pridodati i njegove prijevode Sapfo i drugih antičkih klasika.

M. W. Olsson rođen je 1960. Uz poeziju piše i izvrsnu prozu i esejistiku te prevodi modernu i klasičnu poeziju (Sapfa, K. Kavafis, A. Gamoneda itd.). Osnivač je i voditelj Slobodnog seminara u književnoj kritici (Fria Seminariet i Litterär Kritik) koji okuplja brojne skandinavske autore. Urednik je i ugledne edicije Internationell Poesi u izdavačkoj kući W&W. Važnije izbirke: O´ (1987), Och att skugga (1991), Att det ur din eld (1995), Biografi (2000), Ögonblicket är för Pindaros ett littet rum i tiden (izbor pjesama, 2007), Ingerssonneter (2010) i Homullus absconditus (2013).

Preveo: Refik Ličina