Lunule

Pjesnički rukopis Lunule Andrijane Kos Lajtman podijeljen je na dvije cjeline koje obuhvaćaju četrdeset i devet pjesama: prvu, Kružno, oponašajući Dantea – lunule dana i drugu, Između da i da – lunule čitanja.

Lunule su snažno naslonjene na književnu tradiciju: od starogrčke mitologije do temeljnih djela zapadne književnosti, od starohrvatske književne i jezične tradicije do suvremenih pjesničkih imena i pjesničkih praksi. To autorica nedvosmisleno daje do znanja, posebice u Lunulama čitanja gdje saznajemo njenu pjesničku i književnu lektiru u kojoj su Dante, Shakespeare, Joyce, Camus, Lunardi, Bulgakov, Mihalić, Marinković, Cvetajeva, Vrkljan, Zlatar, Jasna Horvat i mnogi drugi. U autoričinu se tekstu također osjećaju intermedijalna iskustva drugih umjetnosti, napose glazbe i filma, pa pojedine asocijacije iz tih umjetnosti ona umeće u tkanje svoga razigranog pjesničkog teksta.

Lunule su i zbirka snažne simboličke intonacije, autoričina potraga u kojem svijet nije samo ono vidljivo, već je sve oko nas i bodlerovska 'šuma simbola' kroz koju 'čovjek probija se i pod njinim prisnim pogledima živi'. Među značenjima pojma lunule ipak najsnažnije odjekuje ono u kojem su lunule dio nebeskoga tijela Mjeseca.

Stih Lunula slobodan je, jezgrovit, sažet i ekonomičan: vrlo su česte cijele strofe u kojima se nižu stihovi od jedne riječi: autorica pomno odabire i gradi svaku pjesmu, svaku riječ, svaki morfem i fonem.

(iz pogovora Mirka Ćurića)