Live at Madison Square Garden

Dok u prvoj knjizi trilogije Letač koji je svoje nebo smotao kao čarobni ćilim autor nagovještava navalu boli i stanja koja će ona donijeti, u drugoj knjizi Ambulanta za bol autor ta stanja dijagnosticira, ne tražeći pri tome prostor za bijeg, već pokušava izgraditi bilo kakve obrambene mehanizme u čemu uglavnom ne uspijeva, pa kao mogućnost samozaštite ulazi u neki poluprostor polubijega i poluostanka. U zbirci Live at Madison Square Garden autor se konačno, licem u lice, suočava s boli i samoćom, te tjeskobom kao budućim trajnim stanjem i definicijom emotivne egzistencije, no ne zatvara se u svoju intimu, već širi platformu tuge i na okolinu u kojoj ju pokušava razvodniti često sarkazmom i na vlastiti račun, često kroz lirske, ponekad ljubavne pasaže, komunicirajući cijelo vrijeme na nježno-tužan način sa likovima iz te stvarnosti. I u svojoj najnovijoj zbirci Igor Čumandra drži se forme slobodnog stiha, vješto se poigravajući riječima koje nježno i pažljivo pretvara u slike ili kreirajući intimne situacije spretno koristeći arhetipove i opća, ali i skrivena mjesta pop-kulture.

Posljednja kino stolica, prvi put u liftu sa P.S. (izgubljen je onaj dan),
papci su plesali bosi, pijesak u vratu, posljednja papirnata maramica,
puno izgaženih puževa. Namigivanjem je valjda…
Posljednji ples, jutro za ostati.
Kad oblaci iscure, ja sam torpedirani pilot. Kao da se prašina pomaknula sama, grijao sam sunce dlanovima. Naš je Titanic neočekivanim spokojem začuđen. Nemoćan si, mrak je samo maskiranje hematoma.

Sjedili smo na mravinjaku, ukrao sam crtu, silovali su nas, jučer. Stavili smo ruke na uši.

Ovo je regrutni centar, vani smrdi kao da se netko ∑ kurve i patuljci, djevojčica s vrha stepenica, žena nesrazmjerno velikog dupeta… Pustio sam vjeru. Ovdje prozori više ne trebaju, inje se spojilo do kraja.

Bušio sam prazninu. Stavljao sam parkete u Novom Sadu,
iza hot-doga, netko sada negdje plače…
Ostale su samo klizaljke broj 36.
Ovo je memla za nas, imamo zajednički vrt.

Raj je u nama. Zvijezde su izašle u noći, krmelji i prvi zvuk, kapci glatkiji.

Male želje: imat ću jednom sat.

Čuvam Hrvatsku