Kronika snobdije

Pjesnici znaju: prvo smo djelatni, a onda kontemplativni.

Vječni pokret otpora, osobito u kamena, beskrušna vremena. Prodiru onkraj sveopće 'slijepe pjege', misle ono što misliti se ne može, sno-bdiju onda kad drugi utrnu.

Snobdije, poput Jendrička, ne traže priznanje, nego razumijevanje: čitatelja koji će prepoznati, osjetiti to kamenje od kojega grade svoj betel; čitatelje koje u njihovoj potrazi za smislom noću mori krušna glad.

Viktor Frankl je rekao: 'osjećaj može biti mnogo 'istančaniji' nego što razum može biti 'oštrouman' i to je ono što tražim(o) u pjesništvu: da nam posreduju/posvještavaju ona istančana stanja/osjećanja koja nikakvom oštroumnošću ne možemo dokučiti. Jendričko zatravljuje upravo takvim stihovima: on se ne libi koketirati s Nečastivim, suočiti se s ontološkim mrakovima, razbuditi emocije – uzvišene i mračne, prokazati strah, otkriti Bogu snomorice, viknuti živima tugu i tjeskobu, zamjeriti se licemjerima vremena i šmirantima života, upornošću onih koji nemaju što izgubiti posegnuti za onim vječnim Onkraj.

Nema tu oholosti ili nedajbože dodvoravanja, nego prije poniznosti u potrebi da se spozna.

Ne živi u prošlosti, prihvaća život onakvim kakav jest, ali njegovi etički imperativi ne dopuštaju mu da odustane: ni od sebe, ni od svog poziva: da mu je materinji jezik oruđe za suosjećanje, za samospoznavanje i poštovanje spram Života, dostojanstvenog.  
                        
                           Ne znam zašto sam
                          sam sebi junak.

                           Možda se miješam 
                          u nebeske poslove.

(Jadranka Pintarić, urednica)