Knjiga dramskih tekstova Plutajuća glumišta sadrži četiri "kazališna scenarija" Borisa Senkera: (P)lutajuće glumište majstora Krona, Plautina, Puliks i Podvala Ludosti.
Junaci (P)lutajućega glumišta majstora Krona umjetnici su preobrazbe: dvije glumice i dva glumaca kojima ne treba mnogo – bar malo slobode. "Smućena komedija" Plautina oslanja se na Plautove Blizance. Zaplet se, dakako, temelji na velikoj tjelesnoj sličnosti, ali i posve različitim naravima dvaju parova blizanaca. Puliks je tekst o jednom danu u jednom gradu, kao i njegov uzor Joyceov Uliks. U njemu se pripovijeda o "veseloj apokalipsi" što je na početku XX. st. vladala Monarhijom, pak je poneki njezin val zapljusnulo i Pulu kroz 18 slika koje se jednog dana (Uskrs 1905.) zbivaju na različitim mjestima u Puli i koje se međusobno razlikuju načinom izvedbe (slet, monodrama, pantomima, opera, opereta, kabaret). U Podvali Ludosti Fritz, pokojnik, osuđen je na vječni dijalog s Ludošću, besmrtnom. U taj dijalog on ulazi kao jedan od vodećih predstavnika naraštaja s kojim je svjetsku pozornicu napustilo i cijelo prošlo stoljeće.
Tekstovi su popraćeni autorovim pogovorom Književnost kao zavičaj.
