Muzeologija

U izdanju Muzejskog dokumentacijskog centra (MDC) iz Zagreba, objavljen je novi broj stručno znanstvene publikacije Muzeologija, posvećen temi muzejske komunikacije: muzejskim izložbama kao najsnažnijim komunikacijskim sredstvom i  ulozi muzeja kao medija u suvremenom društvu. U sklopu 52. broja Muzeologije, koju urednički potpisuje Višnja Zgaga, ravnateljica MDC-a, objavljena je doktorska disertacija Željke Miklošević pod nazivom „Muzejska izložba i stvaranje značenja".

Uloga i poslanje muzeja u društvu, smisao i razlog njegova postojanja predmet su promišljanja teoretičara kulture, sociologa, antropologa i dakako muzeologa. Taj zamah preispitivanja muzeja potaknut je prvenstveno prepoznavanjem muzeja kao važne informacijske i komunikacijske točke. U središtu teorijskog razmatranja našla se muzejska izložaba kao najsnažniji komunikacijski ambijent i  izvor znanja. Autorica u svijet muzeja uvodi novi znanstveni okvir - društveno-semiotičku teoriju multimodalne komunikacije koja interpretira izložbu kao živ prostor različitih sastavnica, od koje sve utječu na posjetitelja i na njegovu percepciju i interpretaciju sadržaja.

Valjanost ove paradigme provjerena je na primjerima izložbenih projekata 9 zagrebačkih muzeja – Arheološkog muzeja, Etnografskog muzeja, Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, Hrvatskog povijesnog muzeja, Hrvatskog školskog muzeja, Tiflološkog muzeja, Muzeja grada Zagreba, Muzeja suvremene umjetnosti i Tehničkog muzeja . Pritom su izložbe i stalni postavi analizirani kao materijalno oblikovani medijski konteksti, a vodstva koja provode vodiči muzeja promatrani su kao interpersonalni oblici komunikacije.

Posebna vrijednost ovog broja Muzeologije jest u sveobuhvatnoj analizi korisničkog poimanja muzeja,  koje s obzirom na načine prezentacije, upotrijebljene medije i značenja koja se njime prenose, može biti iznimno korisna muzejskim stručnjacima za potvrđivanje pozitivnih primjera i za ponovno oblikovanje onih izložaka koje ne ispunjavaju namjeravane komunikacijske ciljeve, čime bi muzejska praksa u Hrvatskoj trebala dobiti novu kvalitetu.

Miklošević je izložbenu praksu hrvatskih muzeja prikazala u cjelovitom društvenom kontekstu i njegovu prožimanju s ostalim kulturnim praksama, zaključivši kako će se muzeji u budućnosti morati usmjeriti prema današnjim potrebama društva i svoju komunikaciju o baštini pretvoriti u komunikaciju s pomoću baštine. To će u konačnici otvoriti mnogo veći broj tema koje će proširiti iskustva, poticati na propitivanje i pozvati na kritiku, ne samo baštine, nego društva i pojedinca općenito.