Fantom slobode 3/2015

Zima je ponekad depresivno doba — što zbog hladnoće koja šiba lica, što zbog bljuzgavice i otežanog prometa, što zbog magle u kojoj grad često izgleda kao prebivalište duhova. Međutim, ekipa koja stoji iza festivala 50 Poems for Snow misli drukčije, jer je upravo zimu odabrala kao ono pravo, istinsko doba poezije. Temat o tom mladom pjesničkom festivalu, koji je priredio Saša Šimpraga, jedan od njegovih osnivača, opisuje kako je taj non–profit i no–budget festival u tri godine privukao mnogo pozornosti, prije svega neobičnom koncepcijom održavanja na dan prvog snijega koji padne u gradu u kojem se festival održava. Manifestacija se već počela granati pa se od ove godine, osim u Zagrebu, poezija čita i u nekoliko gradova izvan Hrvatske. Temat donosi i pjesme dosadašnjih sudionika: Aide Bagić, Aleksandra Huta Kona, Magdalene Došen, Ivana Šamije i drugih.

Prije temata o festivalu pročitajte priče troje pripovjedača: Darka Šeparovića, dobitnika nagrade Na vrh jezika i autora sjajne zbirke poezije Autopilot, Jelene Zlatar, čija je četvrta knjiga upravo na pomolu i Luize Bouharaoue, heroine hrvatskog književnog aktivizma.
Darko Šeparović jedan je od pisaca koji jednako dobro barataju stihom i prozom. Osim što se dokazao zbirkom pjesama, pokazuje i izniman dar za pripovijedanje. U priči koju objavljujemo ovdje Šeparović naprosto osvaja odabirom pripovjedača i njegovim razmišljanjem.
U prozi Jelene Zlatar prisutna je jaka introspekcijska tendencija, preispitivanje vlastitih strahova i stavova, vraćanje u prošlost, u formativno razdoblje i na bolne točke koje su uvjetovale razvoj subjekta. Rezultat su analitički tekstovi koji poetički izlažu konstrukciju problema.
Luiza Bouharaoua časti nas dvjema pričama snažne atmosfere hrvatskog juga. Riječ je o tekstovima u kojima ljetna vrelina omamljuje tako da se osjećamo nazočni upravo tamo i tada, ali tekstovima koji osim atmosferičnosti i dojma zemljopisne autentičnosti posjeduju društveni angažman. Jedno bez drugog ovdje ne ide pa je jasno da Bouharaoua ne piše političke traktate ni prozne budnice, nego proživljenu književnost. Ljepota dobre angažirane književnosti leži u tome što se njena vrijednost ne iscrpljuje u angažmanu, a to je u Bouharaouinom slučaju svakako istina.

Odlomak iz romana u nastanku srpske pjesnikinje Ane Seferović, čija je stalna adresa London, nešto je drukčiji od uobičajene pripovjedne matrice. Seferović koketira i s lirskim i s epskim te i sa stihom i prozom. Otvoreni dokumenti jedno su od onih djela za koje ne nalazimo jasnu žanrovsku odrednicu pa ne možemo reći jesu li roman u stihu ili spjev. To djelo, koje naslovom aludira na Ecov teorijski manifest o nužnosti pluralizma tumačenja, Opera aperta, u naizglednoj konfuzije kreira višestruke interpretacijske mogućnosti. Ostaje nejasno i zapravo namjerno neodređeno izlaže li Seferović djelo u običnim proznim retcima, namjerno nedovršenim natuknicama, ili je pak riječ o stihu. Jer tumačenje djela ipak će se mijenjati ovisno o tom podatku. Naposljetku, u kojem to trenutku redak postaje stih?

Fantom nastavlja s postupkom očuđenja i to pomoću leksikona duše koji je osmislila profesorica teorijske i kliničke psihoanalize Željka Matijašević. Duhovit i britak, leksikon obuhvaća definicije nasumičnih pojmova iz svakodnevnog života koji se pretvaraju u polazišna mjesta definiranja osobnog svjetonazora. Matijašević niže visprene definicije koje uz sve hiperboliziranje, humor i figurativno izražavanje govore istinu. Premda je sasvim jasno da to nisu definicije kakve će se naći u regularnim enciklopedijama i leksikonima, jednako je tako jasno da bismo te pojmove mogli objasniti na upravo taj način na koji ih objašnjava Matijašević i ne bismo nimalo pogriješili. Autorica tako od jedne do druge leksikonske natuknice ocrtava jedan čvrst, human svjetonazor kojemu bi valjalo stremiti.

Putopis pripovjedača i svjetskog putnika Danijela Konjarika govori o njegovom iskustvu Gruzije koju je posjetio prošle godine. Konjarik živopisno govori o putovanju kroz nekoliko gruzijskih gradova i čitatelja omamljuje atmosferom, opisom tamošnje vrućine, kuhinje i ophođenja stanovnika, a poseban interes pokazuje za arhitekturu. Taj iscrpan pregled doživljaja obiluje zanimljivim zgodama u kojima je najzanimljivije i najdirljivije što putnik priznaje kako nesvjesno biva žrtvom orijentalizma i a priori ima očekivanja od zemlje u koju dolazi da bi potom osvijestio vlastiti etnocentrizam i sagledao drugu kulturu na drugi način.

Stanko Andrić pozabavio se dvama slučajevima napada na pisca Antu Tomića koji su privukli medijsku pozornost, ali baš i ne na prikladan način. Andrić daje dublji uvid u probleme obračunavanja sa svojim velikanima koje mrzimo ili volimo. Autor pokazuje kako su u Tomićevom slučaju u obračunu sudjelovali ne samo počinitelji konkretnih napada, nego i mediji koji su pridonijeli budalizaciji umjesto da su stvar stavili gdje pripada.
Kontejner donosi osvrt Branka Franceschija na keramičke tanjure izvedene prema skicama Ede Murtića nastalima između 1995. i 2000. godine. Budući da su se neki od tanjura počeli izvoditi tek nedavno, Franceschi ističe da su te skice još jedan oblik Murtićevog svestranog likovnog izričaja koji omogućuje da se on otkriva, istražuje i primjenjuje i nakon umjetnikove smrti.