Kristian Novak, Slučaj Vlastite pogibelji (Naklada Oceanmore, 2024)
Kristijan Novak, pisac kojeg jednako voli kritika i publika, promišlja o moralnim i etičkim dilemama našeg posttranzicijskog društva. Autor kombinira napetost krimića s ozbiljnom analizom društva. Roman se temelji na prepoznavanju institucionalne korupcije u prosvjeti i policiji. Moralni mulj u kojem love silnici, dok pognuti ali snalažljivi rone. Detaljan prikaz različitih oblika društvene korupcije u obrazovnom sustavu, policiji i društvu u cjelini naglašava koliko je trulež duboko prodrla u sve pore društva. Romanom zasnovanim na stvarnom smrtnom događaju 2013. pisac proziva za kukavičluk, letargiju, malograđansku pristojnost a sve u strahu za preživljavanje. Roman ne daje preobrazbu, nema pravde i olakšanja, ali daje etički imperativ, sjećanje za stvarnu obitelj, pamćenje nepravde, ističući važnost kolektivne i individualne odgovornosti.
Protagonisti su obični ljudi, zaposleni u državnim institucijama, srednjoškolska profesorica i lokalni policajac, koji se suočavaju s pitanjem što bi se dogodilo ako bi svaki pojedinac obavljao svoju društvenu ulogu ispravno unatoč nakrivo nasađenom sistemu. Narativ prikazuje kako proceduralna pravda i birokratske igre zamagljuju pravu prirodu tragedije i kako se kroz sistem razvodnjava prava krivica. Mladi policajac Neno pronađen je mrtav u svom automobilu. Automobil na čudnom mjestu, nema obdukcije a policijska zvanična verzija tvrdi da je posrijedi samoubojstvo. Mjesecima ranije, mladi policajac bio je izložen zlostavljanju kolega i pretpostavljenih. Postupao je ispravno i naplatio kaznu sinu lokalnog moćnika, a kasnije je i prijavio pripadnike policije za koruptivne radnje.
Roman u paralelnim tokovima izmjenjuje pripovijedanje o boli, bijesu sestre i oca, nerazumijevanju brata Marlija, mlade srednjoškolska profesorice kojoj se život u sekundi okrene naopačke jer se usudila izreći car je gol. Ona pred učenicima dramske skupine emotivno reagira upirući prst u krivca, komentirajući Nenadovu smrt kao odmazdu jer je dirnuo u zlatnu mladež, sina „nekog usranog međimurskog glavonje“. Tražeći istinu ostaju sami, jer istina ne žele čuti oni kojima ne ide u korist: „Kad ispliva cijeli svijet se sruši na onoga tko ju je izgovorio.“ Roman koristi „Antigonu“ kao podtekst, postavljajući pitanje može li pojedinac preuzeti kontrolu nad svojom sudbinom u društvu koje tlači pravednike. Svi koji podignu glas, pobune se, suočit će se s birokratskim sistemom i potencijalno pravnim posljedicama izrečenoga, profa u školi a Marli u policiji. Profesorica, kojoj u romanu ne saznajemo ime, nakon riječi izrečenih pred djecom dramske skupine, kojima optužuje sustav koji pogoduje eliti a ponižava pravedne, zapada u probleme i ostaje bez posla.
Drugi glavni lik knjige, Nenin stariji brat Marli, radi u interventnoj policiji. dobar je policajac koji se trudi napraviti ispravnu stvar. U filmskim scenama prepoznajemo ga kao onoga koji smirujuće djeluje na druge čak i kada radi nedozvoljeno ili ako koristi nasilje (obiteljski sukobi s ocem, scene u kojima je Marli na rubu prekoračenja ovlasti kako bi smanjio štete za izazivače problema ili svoju službu, spašavanje Ive kojeg znamo iz prošlih intervencija, u pokušaju samoubojstva). Razapet između birokratskih igara policije, ožalošćene porodice koja ne vjeruje u zvaničnu verziju Nenine smrti, Marli gubi sigurnost i mir. Bratovi prijatelji potkrepljuju sumnju u kolege u policiji, Marli vjernik sistema i institucija više ne kontrolira svoju situaciju i razdiru ga sumnje.
Porodica I Marli prikazani su dramskom formom, kao filmski scenarij. Prikazuje ih se sa distance i hladno. Kroz dijaloge i napeta događanja autor nas upoznaje s likovima i daje prikaz okolnosti smrti. Isto tako, kroz dijaloge koji prikazuju funkcioniranje birokratskog sustava policije uvodi u polagano razvodnjavanje krivica. U tom „filmskom“ dijelu koristi međimursko kajkavski dijalekt u sočnim dijalozima vješto gradi autentične međimurske likove, poput Marlijeva oca i sestre, susjeda Ištvuda i lokalne policajce.
„Profa“ je pripovjedni lik, kojim se pokazuje što se dešava kada se pojedinac odluči vrisnuti na nepravdu, korupciju i zlo te kako se ruši podrška porodice, braka, radnih kolega i medija. Kao moderna Antigona pritiscima škole, medija i obitelji suprotstavlja se kako zna i može.
U dijalozima, miješa se meni nepoznata međimurska kajkavština s „profinim“ urbanim žargonom (čezbla, kugerice), koristi se dijalekt koji roman čini autentičnim. (Toliko da ponekad nisam znala što je kajkavština, a što urbani žargon.) Bila sam na književnoj tribini, gostovao je – autor Kristijan Novak, i na pitanje o izrazima u knjizi odgovorio je da će jednom napisati knjigu tako da će jezik na zadnjoj stranici razumjeti, samo on i onaj tko do kraja pročita knjigu! Kao na primjer u ovoj , izraz „chezobloque“ , prevodim li na francusko zagorski kao „na prozoru“.
Roman sam u početku čitala s mukom, zbog osobnih iskustava u prosvjeti… znajući da nabrijana profa neće dobro završiti.
Kada se priče međusobno ukrste, protagonisti spoje, jer više nema uzmaka ni utočišta, kada u muci ostanu sami, muka čitanja meni postaje manja i prepustila sam se scenarističkom prikazu.
O ljubavnoj priči, cool profe i Marlija, kroz retrospektivu junakinje, saznajemo da su njihovi prethodni susreti bili kratki i strastveni, ali da je njen konformizam odredio da ona svoju budućnost gradi s drugim, perspektivnijim „dragim“. U braku u kojem nema strasti ni ljubavi, prisjeća se studentske ljubavi. Ostavlja iza sebe svoj malograđanski savršeno uređeni život pun kompromisa, izlaže se riziku zbog smrti mladića kojeg je jedva malo poznavala. Zašto? Ne računajući floskule o tome što bi jedan pedagoški radnik morao biti („toliko puta savinuti kičmu, to nemre biti zdravo“), bolje objašnjenje za svoj bijes koji nudi ona sama je, što su Marli i Neno „dobri dečki“. a možda i ispraznost života koju osjeća u braku bez strasti i ljubavi. Ispovijedajući se otkriva posljedice koje će pretrpjeti njena karijera i bračno-porodični život, i ona hrli u zagrljaj Marliju. Ne djeluje uvjerljiva, niti „čisto“ etički motivirana, uvrijeđene sujete (kap koja joj je prelila čašu je prijedlog muža da da se sukob sa školom riješi „diplomatski“, da i on pomogne) više pokazuje impuls koji nije pravednički, nego u najboljem slučaju instinkt preživljavanja, tj. još gore možda – sebičnost. Višak introspekcije zamućuje i rasplinjava njen lik.
Lik Marlija je uvjerljiv, miran, samozatajan do ideala. Njemu se događaju tragedije, a on se trudi da spriječi eskalacije u nešto još teže, mučno je svjestan da mu nije dato da bude pravednik. Marli je introvertan, ne govori o sebi, ali iz njegovog ponašanja izvire intimna bol zbog gubitka brata.
Nema katarzičnog završetka niti emocionalnog pražnjenja – ubice smo svi mi koji omogućujemo opstanak korumpiranog sistema šutnjom, nečinjenjem, sakrivanjem. Poruka je da tragedija opstaje ali više nema tragičnih junaka, uzalud vlastita pogibelj.
Antigona kao podtekst, gimnazijska lektira poticajna tinejdžerskoj dobi kroz koju junakinja uvodi Antigonu kao tinejdžerku 21. stoljeća. (A čitaju li oni uopće Antigonu ili samo sažetke lektire.). U romanu Kristijana Novaka lebdi pravednički duh Antigone, seleći se kroz Marlija, profesoricu, na tren i njene učenike pa u ožalošćenog oca i sestru. Marli sahranjuje brata i suočava se s autoritetom i društvenim normama i zakonima koji su često nepravedni prema njegovoj zajednici. Njegove akcije često dovode do sukoba s vlastima i društvom, pokazujući buntovništvo i borbu za pravdu i dostojanstvo. On je vođen osjećajem dužnosti i moralne odgovornosti prema svojoj obitelji i zajednici, pokušavajući zaštiti i osigurati pravdu za one koji su marginalizirani i potlačeni.
Iako ne prati strukturu klasičnog heroizma, Marli je moderna verzija tragičnog heroja, pratimo njegovu borbu i patnju u suočavanju s nepravdom, nerazumijevanjem i vlastitim pogibeljima zbog uvjerenja i akcija.
Boreći se protiv odbacivanja i marginalizacije, njegove akcije, ponašanje i položaj u društvu stavljaju ga u izolaciju i neprihvaćanje, kako fizički tako i emocionalno. Reflektiranjem Antigone kroz Marlija, Novak pokazuje kako se klasični motivi i teme mogu prevesti u suvremeni kontekst, ističući univerzalnost borbe za pravdu, osobnu odgovornost i sukob s autoritetom. Junakinja profa odbija biti žrtvovana, jer ima života i poslije škole, radije odlazi čistiti apartmane, daje otkaz, a mogla je ostati idealistički borac za pravdu do kraja.
Najdojmljivije je precizno oslikavanje konteksta u kojem djeluju likovi. Na primjeru junakinje, koja je ukliještena između privilegija koje su joj godile („Dok ovo prejde, idemo na nekši wellness“, nudi joj dragi) i mladenačkih ambicija i ideala, otpušta slojeve iluzija stečeni na Filozofskom fakultetu. Marli, prekida skoro sve odnose s okolinom ne bi li se izborio s gubitkom, osjećajem krivice – sputan socijalnim, profesionalnim obilježjima.
Osjećaj nelagode i nervoze pri čitanju scena vezanih za prosvjetu sigurno je kod mene, bio pokazatelj da autor vješto vodi priču i radnju romana. Kada autor uspije prenijeti realistične i emotivno nabijene situacije u uredu ravnateljice, koje mi izazivaju snažne emotivne reakcije, to znači da je stvorio uvjerljive likove i situacije. Moje iskustvo rada u srednjoj školi dodatno pojačava autentičnost tih scena, jer prepoznajem stvarne izazove i dinamiku koju autor opisuje. Godine provedene u zbornici omogućavaju mi da cijenim realnost i složenost prikazanih likova i situacija u romanu. Moja reakcija je možda potvrda autorove vještine u stvaranju autentične i uvjerljive priče koja rezonira s čitateljima, posebno s onima koji imaju slična iskustva. Svjesna koliko je važno ostati vjeran svojim idealima i raditi korektno i uzbudljivo, u sustavu koji počesto nagrađuje konformizam, osjećam da je autor dopro do mojih sjećanja i osjećaja. Jesam li do mirovine preživjela samo zato što sam znala prešutjeti, nevidjeti i obavljati korektno svoju dužnost, ali opet na „pravi način“? Novakova sposobnost da ujedini dokumentaristički stil sa snažnim narativom i oštrim društvenim komentarom čini Slučaj vlastite pogibelji djelom koje provocira razmišljanje i poziva na odgovornost, buđenje savjesti, društvenu promjenu.
----
Ne mogu ne spomenuti, gledala sam dva puta, čitala ni jednom, Ciganin ali najljepši. Oba puta postava HNK Zagreb. Prvi puta dojmljena toliko da me predstava, pozornica uvukla u daščaru, na daske s Milenom i frizerkama, a drugi puta sada u lipnju, preplakala sam gledajući Filipa Vidovića (Sandija) kako se lomi i brine, nosi svoju krhku mamu, vozi ju bolesnu u šoping kolicima, Almu Pricu (Albinu, Sandijevu mamu). Kaže ona pri kraju: „Hmrla sam Sandi, jebi ga!“. (Ispravite me, slično, tako nekako!). Na meni djelo K.N. očito dobro odradi. Kažu da je kazališna postavljanje Slučaja umalo preteklo izdanje knjige, tko zna , možda ću opet „plakati“.
Nada Vuković
Projekt „Kako pričati o pročitanom?” financiran je sredstvima Ministarstva kulture u okviru programa razvoja publike.
