Maja Lunde, Povijest pčela (Naklada Ljevak, 2018., prijevod Anja Majnarić)
Još jedna iskrica u razmatranjima o opstanku čovjeka na planetu
Povijest pčela, knjiga norveške spisateljice Maje Lunde objavljena prije gotovo desetak godina još je uvijek suvremena i nova, kao da je objavljena tek nedavno, jer na planetu se ništa bitno nije promijenilo. Još smo uvijek i stalno u slutnji mogućeg stanja svijeta opisanog u toj distopijskoj prikazi društva budućnosti, još uvijek su na snazi tajne sile uništenja koje su se počele javljati i u vremenima prije, jer tu se isprepliću priče triju obitelji u tri različita vremena, dalje i bliže prošlosti te mračne budućnosti. Na planetu se u biti ništa nije promijenilo, osim što je ubrzanje sve veće i veće.
Knjiga je dio „Klimatske tetralogije“, kako je autorica nazvala slijed od četiri romana koji govore o pogubnom utjecaju čovjeka na svijet u kojem živi, živimo, u „okoliš“, kako ga označava u antropocentričnom diskursu koji je još uvijek na snazi. Već sama ta riječ ukazuje na odnos čovjeka prema planeti gdje je on i centar i ujedno izdvojen od svega, „viši oblik postojanja“ u odnosu na sve drugo. Autorica svojom tetralogijom šalje poruku upozorenja o nužnosti promjene ponašanja prema prirodi, ipak (što se kao crvena nit provlači kroz cijeli taj opus) ukazujući čovjeku da u svom staništu obitava uz sva ostala bića, jednako i ravnopravno, u zajedništvu i međuovisnosti, s jednakim pravom na opstanak svih usprkos svih i sa svima, što bi se sve moglo dodati u zamišljaju neke nove utopije. Ali čini se da se i ovdje, kao i u većini ekoloških rasprava o opstanku, ipak apostrofira opstanak ljudske vrste kao condicio sine qua non svake egzistencije. Bojazan da čovjek neće preživjeti…
Svijet je već dugo ugrožen klimatskim promjenama koje izazivaju katastrofu neslućenih razmjera i sve ukazuje na to da bi, vrlo je vjerojatno, moglo biti kao i u toj gotovo proročanskoj knjizi spisateljice Maje Lunde, gdje se povijest dijeli na period prije i poslije Kolapsa. Mi čitatelji promatramo kako je i što vodilo prema Kolapsu i kakav je svijet nakon…..
Po svemu što nas sad okružuje sudeći, čini se da nas čeka baš takav razvoj događaja i da neminovno slijedi Kolaps, ali ipak nitko ozbiljno ne promišlja mogućnost ostvarenja bilo kakve promjene u cilju ostvarenja bolje ekološke ravnoteže. Jedino u harmoniji i ravnoteži postojanje je moguće, što su još mudraci Stare Grčke poučavali, ali čovjek je oduvijek bio sklon raditi „po svom“, nepoučljiv.
U knjizi Maje Lunde u jednom trenutku povijesti nestale su pčele, nakon čega svijet više nikada nije bio isti. Ne smije se zanemariti da su one i u našoj stvarnosti već dobrano ugrožene, u nestajanju i sva je prilika da se takva vizija opisana u Povijesti pčela neće oživotvoriti negdje u nejasnoj i nedohvatljivoj budućnosti, tamo negdje u vrijeme kasnijih generacija, kako suvremeni čovjek voli zamišljati, već puno, puno prije. Iako je klimatska situacija na zemlji prilično loša, alarmantna, opće je mišljenje da se ništa posebno neće desiti za našeg života, da nas koji smo dio trenutka sadašnjeg, apokaliptična budućnost neće okrznuti.
Je li moguć svijet bez pčela, sitnih bića iz perspektive čovjeka nevažnih, a tako neophodnih za cjelokupni opstanak? Je li moguć svijet narušenog prirodnog sustava?
Nužno je pravo svih bića na planeti opstanak, čime bi se moglo raspravljati u okvirima ostvarenja ekološke pravde za sve, a to je moguće samo u društvu u kome će se desiti korjenite promjene, gdje će odnosi moći biti izjednačeni, gdje neće biti manifestacija sile jednih nad drugima. Suvremena razvijena društva, većinom sa zapadne hemisfere, militantna su i nasilna, a takav je i njihov odnos prema prirodi, svemu što ih okružuje. Kako bi drugačije moglo i biti!
U toj futurističkoj, mračnoj viziji svijeta budućnosti pčele su zbog klimatskih neuvjeta i zagađenja i pitaj boga čega još izumrle, a to znači da više nije imao tko oprašivati biljke, stvarati hranu nužnu za čovjekov opstanak. Život se suzio u oskudici koje je zavladala i jedini je izlaz bio da ljudi zamijene pčele kojih više nije bilo. Vojske ljudi preuzele su aktivnosti oprašivanja i to je postala jedina aktivnosti, zaduženje. Sve drugo postalo je nevažno. Život ljudi se tragično reducirao i jedini njihov angažman je bio u službi održanja golog opstanka.
Kako je to bilo, kazuje nam ova knjiga:
Rad je cjelodnevan, svakodnevan, iscrpljujući, s kratkim prekidima koji služe tome da se čovjek malo oporavi, skupi snagu da bi mogao dalje raditi, mali predasi koji služe samo tome da se i dalje može efikasno obavljati dužnost oprašivanja. Na taj rad se upućuju djeca u dobi od osam godina, njihovo se obrazovanje prekida i pred njima je cijeli život koji će provesti na drveću, ispruženi na granama s kistom u ruci, dodirujući cvjetove jednog za drugim, poput nekad pčela.
Pravila su stroga. Sve funkcionira kao savršeni mehanizam, kao roj pčela, moglo bi se usporediti. Točno se zna kad se ide na spavanje, kad je buđenje, kad se ide na posao. Bilo kakva i najsitnija sloboda strogo je zabranjena, aktivnosti cijeloga dana i noći su strogo određene. Sve je određeno, sve se zna. Odjeća, slobodno vrijeme koje je izuzetno kratko, oskudna prehrana.
Ništa osim toga nije dozvoljeno, ništa ne smije narušiti taj savršeno strukturirani red. Ne smije se griješiti mišlju, riječima, djelom. Pojedinac nema bilo kakvo autonomno pravo koje bi pripadalo njemu kao jedinki, nego je samo kotačić velikog mehanizma, golemog ljudskog roja koji je organiziran na jednak način na koji je prije bio organiziran roj pčela. Svi su samo pčele radilice, svima je to jedina funkcija i dozvoljena aktivnost, svrha življenja i svi kao da su u vlasti višeg entiteta, uma, organizatora, koji njima upravlja. Kao što je to u roju pčela.
I na kraju, kad se u to savršeno organiziranom svijetu desi nešto nepredviđeno, smetnja koja narušava zadanu strukturu, ona prijeti cjelokupnom poretku.
Što se desilo? Pojavljuje se – pčela! U knjizi to saznajemo putem tragičnog slučaja kad ubod pčele bude smrtonosan za malog dječaka, a cijeli slučaj postaje velika tajna. Zašto!? Jer ako bi se opet pojavile pčele, ako više ne bi bilo potrebno da ljudi oprašuju umjesto njih, onda se ruši i cijeli taj, u biti totalitarni poredak koji i počiva na ugrozi nemogućnosti opstanaka, strahu od izopćenje iz društva što je ravno smrti od gladi, naprosto - smrti. Konstrukcijom straha u društvu najlakše se vlada. Pojava pčele u sustavu koji počiva na činjenici da pčela više nema mijenja cjelokupnu strukturu, sustav propada. I onda propada cjelokupna upravljačka konstrukcija. Kako dalje upravljati ljudima?
U svakoj od opisanih epoha postoji i pojedinac koji ne pristaje na zadano, netko koji želi bolji svijet, buntovnik koji ne prihvaća postojeće stanje, pojedinac koji hoće učiniti nešto dobro. U prvom razdoblju, u Engleskoj u 19. stoljeću to je biolog i trgovac sjemenjem koji konstruira novi tip košnice, u 20. stoljeću je to pčelar koji vodi bitku za opstanak pčela s tada nastupajućim modernim tipom poljoprivrede koja sve više uzima maha, svijetom velikih plantaža, monokultura, genetski modificiranih kultura, sveopćeg i rastućeg zagađenja vode, tla i zraka. Čovjek divlja u svojoj pohlepi i hiperproizvodnji svega i svačega , što na kraju uzima svoj danak.
U 21. stoljeću pčele su izumrle. Promatramo situaciju jedne obitelji u Kini, svjedočimo smrti trogodišnjeg dječaka Wei Wena, izazvanoj ubodom pčele. Ali kad konačno bude otkriveno i javno obznanjeno što se desilo, taj tragičan događaj u sebi nosi i klicu nade za čovječanstvo. Na obzoru se nazire promjena.* Popušta sveopća kontrola.
Sve postaje otvoreno, nema traga ogradama i vojsci, sve je kao prije. Čovjek prepušta kontrolu prirodi samoj, šuma se treba sama širiti…
Kako ova priča dalje kazuje i završava u optimističnom tonu, svijet konačno vidi jasnu izoštrenu sliku, a lice dječaka Wei Wena postaje simbolom novog doba i Nadom za bolji život koja se pojavljuje na obzorju.
Život i opstanak čovjeka. Ako planet izdrži…
Vesna Ivezić
* Rečenice ispisane kurzivom su rečenice iz knjige.
Projekt „Kako pričati o pročitanom?” financiran je sredstvima Ministarstva kulture u okviru programa razvoja publike.
