Rajko Grlić, Neispričane priče (Telegram, 2022.)
Neispričane priče je roman napisan u formatu leksikona filmskih pojmova, crtica iz života, zabilježenih priča. Roman daje više od autobiografije – to je intimno promišljanje autora o egzilu, identitetu i umjetnosti. Grlić, koristeći filmski rječnik, progovara o trenucima u kojima je suočavao društvene i političke pritiske. Kroz tekst izviruju njegova ironija i humor. Grlić istražuje političke i društvene promjene u bivšoj Jugoslaviji te svoje iskustvo života i rada u inozemstvu, pričajući o svom putovanju kroz živote filmskih likova i vlastitom identitetu između dviju kultura.
Grlićeva autentičnost, prožimanje osobnog i univerzalnog, te pristupačnost kroz jednostavan stil najvažnije su osobine knjige. Tekst piše iskreno i bez ustezanja, što omogućuje duboko povezivanje čitatelja s njegovim iskustvima i emocijama. Kroz osobne priče oslikava univerzalne teme, poput nostalgije, pripadnosti i suočavanja s teškim situacijama, omogućujući čitatelju da da se zamisli nad svojim životom i društvom. Knjiga se lako čita, kao da je pisana jednostavno, a opet s intelektualnom dubinom i humorom koji nam daju prostor za refleksiju, omogućuje šire razumijevanje ne samo političkih i kulturnih, već i životnih tema.
Za one, koji osjećaju kulturološku i političko razumijevanje i povezanost s Grlićem, ova knjiga mogla bi biti posebno bliska. Prikazuje generaciju stvaralaca koji su proživjeli društvene lomove, a opet ostali vjerni sebi i umjetnosti. Njegova priča o egzilu nije samo priča o odlasku; ona govori o pronalaženju utočišta u umjetnosti i suočavanju s izazovima novog svijeta. Grlić piše s perspektivom čovjeka koji je "otišao, ali se nikad nije potpuno odvojio," a knjiga poziva čitatelja da preispita vlastitu prošlost i povezanost s kulturom.
Odmah na početku nježno doživljavam priču o stvaranju prvog europskog zoološkog vrta, o žirafi koja putuje u Beč, priča nadahnuta povijesnim događajem iz 1752. godine. Grlić kroz tu priču dočarava slike putovanja žirafe od juga Afrike, Mediteranom, dolazak u Rijeku a onda kroz gradove i sela, dok se ljudi okupljaju kako bi se pobrinuli za tu egzotičnu životinju, čak i šijući joj papuče za osjetljive noge. Ova bajkovita pripovijest evocira toplinu i povezanost među ljudima te odražava Grlićevu sposobnost da u naizgled jednostavnim anegdotama uhvati bogate slojeve empatije i kulturnih susreta. (Priču prepričavam svojoj unučadi za laku noć.)
Priče o obitelji, selidbama kroz generacije u Grlićevoj knjizi imaju poseban značaj. On opisuje kako su selidbe zbog političkih prilika i ratova nalik požaru koji ostavlja promijenjeni krajolik, jer svaka selidba donosi opasnost gubitak dijela identiteta i korijena. No, kroz umjetnost i stvaranje, Grlić ponovno uspostavlja kontinuitet, spajajući fragmente prošlosti u novu cjelinu, čineći svoje priče mostovima između dvaju svjetova.
Bez obzira na sve selidbe, Grlić se iznova vraća Zagrebu, koji za njega nije samo mjesto, već simbol identiteta. Knjiga završava pričom nazvanom po Sinatrinoj pjesmi "One for My Baby (and One More for the Road)", kao posljednji pozdrav gradu, filmu i svemu što je prošao. Pjesma nosi tugu, nostalgiju i melankoliju – osjećaje koji se provlače kroz Grlićeva iskustva u egzilu i njegove refleksije u životu. Taj naslov simbolizira kraj, nostalgiju i put koji uvijek traje, ostavljajući dojam da povratak Zagrebu samo potvrđuje kako mjesto kojem pripadamo uvijek nosimo sa sobom, bez obzira kamo nas život odvede.
Nada Vuković
Projekt „Kako pričati o pročitanom?” financiran je sredstvima Ministarstva kulture u okviru programa razvoja publike.
