Elfride Jelinek, Naslada (OceanMore, prijevod Helen Sinković)
1983. Jelinek objavljuje Nasladu. To je deset godina poslije objave Straha od letenja Erice Jong. Deset godina! Silovanja, prijateljska i rođačka, seksualna permisivnost, zatim spoznaja o odijeljenosti izmaštanog i stvarnosnog. U međuvremenu, o konstrukciji bića žene, o ženskoj „situaciji“ (kako ženski život naziva Simone de Beauvoir) imali su što reći i Steinem i Lacan i Foucault, primjerice. Pa kako se zbilja sedamdesetih i početka osamdesetih zrcali u romanu austrijske l'enfant terrible?
U ubavom austrijskom mjestu živi tvorničar Hermann, njegova žena Gerti i njihovo dijete, neimenovano i obezjezičeno, očigledno još nepovezano s govorom, atribuirano s pomoću id-želja. Pripovjedačko sveznajuće oko poput kamere kruži nad pejzažem, povremeno zalazeći iza grmova, onkraj kućnih ognjišta. Žena, čija je svakodnevica ispunjena K und K und K svetim trojstvom, s naglaskom na bračne dužnosti (jer, njezin je osnovni kapital njezino tijelo) uvijek mora biti na usluzi mužu. Rečeno je, osamdesete su i AIDS nemilice kosi („Da nije te prijeteće bolesti, gospodinova radionica ne bi prestajala raditi.“), a muževljeve su potrebe velike. Ipak se Gerti izmigolji, upoznaje studenta Michaela, gori u bovarijevskom ljubavnom grču. Muž doznaje, Michael odustaje, žena je vraćena u okrilje obitelji. Ne može izdržati, ubija dijete (kako bi spasila i sebe i njega, kako bi se osvetila, kako bi raskinula sve veze sa životom).
„Ona jedna vrednija je od polovice tijela oko nje.“, „Priprost je poput drveća što ga okružuje.“, „…ali dijete opijeno zrakom radije bi postalo neosjetljivo baveći se sportom.“, „Vjerojatno zato što su djetetova usta gladna prostota u kojima se spominje njegova majka i njezine uvijek krvave gaćice.“ I tako redom, ne dopušta pripovjedač/ica čitatelju da predahne. Jezikom postvaruje nepromjenjive odnose. Ni jedan se lik ne razvija pred recipijentom, svi su jednostavno zatečeni u ilustrativnim situacijama, okamenjeni u grotesknom zakonu dogotovljenih slika. „U kukastim sobičcima iza benzinskih crpki opet su navalili jedni na druge, ta malena spolovila na povocima, koja se troše kao da su pola porcije sladoleda sa šarenim šeširićem na vrhu.“ ili „Kako bi živjeli nezaposleni kad im uzor ne bi bili takvi jeftini romani?“ Skučenost, bijeda, posezanje za jedinim „besplatnim“ – tijelom i za kičerajem dostupnim u okruženju. U takvoj se socijalnoj sredini roman odmotava pred našim očima. Ljudi se moraju isplatiti prije mirovine; oni piju, opće, dižu kredite ako su zaposleni, banke ih vrebaju i proždiru kad im na tren popusti pozornost. Psuju državu, žive od nje, za nju i s njom (kako već Domovini odgovara), Boga posjeduju, i molitvom i psovkom. K njima se valja globalizacija (na tvorničarevu su stolu egzotične namirnice, među domaćima strani radnici; s njima ćemo lako – asimilirati ih ili prognati) i zagušenje smećem („Jedino noć može primiti sve one boce.“).
Preciznošću kakvom samo poezija barata pripovjedač/ica niže gnomske iskaze, uglavnom izmijenjene kakvom grotesknom subverzijom, uvodi zbor (jer s pjesmom se sve lakše podnosi), proširuje slobodno poslovice iz svakodnevne komunikacijske prakse. Citira eklogom, biblijskim retkom („Ona je tijelom postala i prebivala među nama“). Nitko nije predstavljen replikom, nitko ne govori ništa. Realizacija stvarnosti je karikaturalno hladna, sintetički zbroj funkcija u sustavu. Rečenica je tečna, ritmički izbalansirana, matematički točna kao notni zapis. Rilke se sudara s posvemašnjom seksuacijom ili s izdancima frojdističkog koncepta. U sukobu dvaju muških pogleda trepti moderna feministička/postfeministička žal za homoseksualnom egzistencijom. Laookontova skupina izranja iz kadra ženine nevjere, a Dante prebiva među živima, onako kako treba, kao opće i nepoznato mjesto, kao kovanica nepoznata podrijetla koja se izlizala od upotrebe.
I na kraju, skandal! Žena se ne želi vratiti vlasniku, ne želi biti ukras njegovog rasporka, ne želi „baciti na smetlište svako tijelo veće od svojeg“! Izdaja njezinog svijeta traži izdaju sveukupnog njezinog prijašnjeg bitka. Ubija dijete na nesimboliziran način, ubija ga medejinski. Pogledi su dugi, kao u Bilo jednom na Divljem zapadu, bez učitanog značenja. Žena gleda dijete, muž i žena razmjenjuju poglede. Gledaju se ponori praznine. Tu je prazno – nemoguće je ičim razriješiti napetost ontoloških praznih mjesta. Jelinek je došla do kraja svijeta u kojem je pod svakim kamenom vlažno, sluzavo, zlo i poslužila se svakim manirističkim postupkom kojega čovjek uopće može zamisliti. Pjevušila je i galamila iznutra (jer je posložila unaprijed, jer poznaje svaku zagušljivu šupljinu svojega sustava), prerovala sve te kuhinje, kinderbete, postelje i crkve, dala nam na uvid kako tijela gore u strasti i nestaju u pepelu, kako mladi stare, a djeca, prije ili kasnije, umiru. Ništa nova? „A sad se malo odmorite!“, kaže na kraju. Vodvilj? Zašto ne?
Snježana Bunčić
Projekt „Kako pričati o pročitanom?” financiran je sredstvima Ministarstva kulture u okviru programa razvoja publike.
