Robert Torre, Ima li života prije smrti? (MB Books, 2023.)
”Uvodnim nakašljavanjem”* želim naglasiti o kakvoj vrsti knjige se ne radi. Prije svega, nije self-help priručnik. Sam Torre se grozio olako ponuđenih, simplificiranih rješenja i bezrazložnog ustrajavanja na pozitivizmu, bez obzira jesu li autori priučeni terapeuti ili znanstvenici. Da će jedna knjiga, ma kako dobro napisana nudeći “sindrom lažne nade” i instant rješenja nekome promijeniti život, svakako ne vjeruje nitko od nas.
Također, uz svo dužno poštovanje knjižničarskom zanatu, koji je knjigu svrstao u odjel psihologije, preferiram autorov odabir termina “egzistencijalističko filozofska proza”. Ispisao ju je kroz intuitivne uvide, enormnu erudiciju, znanje i kako sam kaže “iskustvo prvog lica”. I osobnog i profesionalnog.
“Valjalo mi je ostarjeti da bih dobio vjerodostojnost kazivanja što život jest, misaona baština mrtvih od mene pametnijih ljudi.”
Kome je namijenjena?
“Pisao sam za istinoljubive i pronicljive ljude. koji su se napili vode pa im nije do prevelikog cifranja.” Neuvijeni kompliment čitateljima, kojih sudeći po nakladama njegovih knjiga nije malo.
Robert Torre je filozofijom i socijalnom osjetljivošću prokrvljeni psihijatar, koji unatoč teškoćama, koje produbljuju život, smatra da “Ipak ima života i prije smrti. No, samo za neke, i to, u pravilu, povremeno. Što je više nego zadovoljavajući nalaz, koji ne dopušta nikakvo malodušje budući da drži otvorenim horizont nade i spasa.”
Knjiga je i iscrpno utemeljen odgovor na hajku kolega i ”eksperata”, koji su ga označili “antipsihijatrom” nakon objave feljtona, kojim upozorava na pretjerano medikaliziranje egzistencijalnih ljudskih problema i njihovo rješavanje psihofarmacima.
“Patnju bliske osobe razumijevajte kao činjenicu egzistencijalnog, a ne psihopatološkog polja. Kronično psihotična osoba jednakovrijedni je član obitelji kao i njeni kronično normalni članovi. Odnosite se prema njoj s punim dostojanstvom. Psihijatrijska bolnička liječenja su nužno zlo psihijatrijskih poremećaja (katkad su ipak nužna, no i tada u što kraćem trajanju). Ljudima pomaže ljudska, a ne stručna pomoć; ljudi, a ne internacija i lijekovi.”
Ovako razborit svjetonazor koji umjesto psihoterapije i psihihofarmaka, umjesto dominacije psihijatrije nad oboljelim, naglašava potrebu priklanjanja filantropiji i poniznosti kojom se komunicira i razumijeva psihički ugroženi. Svejedno je pri tom koliko je ovakav stav poniknuo iz njegove javno proklamirane duboke religioznosti ili je utemeljen na znanstvenoj ekspertizi (ili oboje), njime je dirnuo u osinje gnijezdo moćne industrije. Psihofarmaci pasiviziraju i pripitomljuju ljude, čineći ih podložnima mišljenjima, koja se nameću i nekritično, ne propitujući prihvaćaju.
Prošli godine je na kinorepertoaru je dobro prošao film sa bliskom temom. Sur l’Adamant. Torreova, ali i ne samo Torreova ideja, o primarnom liječenju psihičkih bolesnika unutar zajednice, uz pomoć te zajednice, ovdje je evoluirala u uspješan film.
"Adamant“ je apotropejska enklava za (više)dnevnu skrb psihički ugroženih. Ciljano, za tu svrhu izgrađeni objekt na rijeci Seini, plutajući u samom centru Pariza, omogućuje svojim štićenicima da plutaju i plahutaju u svojoj i realnoj zbilji, pri tom dajući oduška svojim nagnućima kroz pjevanje, plesanje, slikanje, neinvazivno im omogućavajući da se izraze na njima mogući način.
Sigurna sam da bi se Torreu jako svidio ovan film, kao sto se svidio i žiriu Berlinalea, koji mu je dodijelio 2023. godine Zlatnog lava. Torre nije za života ovjenčan zasluženim lovorikama, niti su njegovi brojni štićenici imali privilegij Adamanta. Nijedno od toga samo zbog nedostatka financijskih sredstava. Obvezuje nas tim više, njegovo ustrajavanje i zagovaranje potrebe da se odupremo životnim teškoćama, tražeći rješenja u okvirima mogućnosti, koje sami kreiramo. Prihvatimo njegovu sugestiju da manje sanjarimo život, a više razmišljamo, ne bismo li bili manje razočarani i predali se lakim rješenjima psihoterapeuta, koji velikodušno prepisuju recepte za instant ozdravljenja.
A kratkotrajna i privremena “ozdravljenja” vode u novi krug pakla bespomoćnosti i ludila bez kojeg ne bi bilo psihijatrije. No to je već tema sljedeće, ali i neodvojive knjige “Ludilo uzvraća udarac” kojom je njegovo mjestu u suvremenoj psihijatriji definirano: “Ludilo može postojati bez psihijatrije (postojalo je stoljećima), ali ne i psihijatrija bez ludila”.
Nažalost svjedoci smo prošlih vremena u kojima je nakon urušavanja socijalnog konstrukta oko nas često i neminovno uslijedilo osobno urušavanje. Torre je ovome dodao još jedno dimenziju. Bogatstvo i znanje može amortizirati individualni kolaps i zato su psihičkim poremećajima podložniji siromašni. Zahtjevno je preživljavati u siromaštvu i to ne ostavlja puno mentalne snage za hvatanje u koštac sa psihičkim simptomima.
No i u najvišim vrhovima piramide moći “puno je zvanih, malo odabranih. Puno, jer je i taština puno, a taštine su po prirodi vlastohlepne. Zato politički psihopati rade iza scene kojom upravljaju. Kaotične socijalne situacije posebno privlače psihopate. Jer samo se u mutnoj vodi love velike ribe. Normalni ljudi zaziru od takvog okruženja, no psihopati u njemu jačaju.”
U tom rasponu, od sirovog siromaštva do vrha piramida moći, treba se svom snagom boriti za svoje mjesto. Prihvaćajući torreovski jezik, prihvaćam i činjenicu da čineći ono što jesmo (p)ostajemo ono što činimo, ne ostavljajući mjesta samosažaljenju.
Ili po Torreu:”Moj život je moj portret”.
Sugeriraju se različiti modusi opstajanja koji pri tom ne isključuju jedan drugog: uz pomoć prijatelja, kao proširenog sebe ili pronalazeći odgovore na vlastita pitanja u Objavi ili prihvaćajući kao rješenje Budhin “prosvijećeni asketski eskapizam” ili podešavajući svjetonazorsku optiku, konstanta je ne odustati od sebe.
“Sutra ću biti star a prekosutra mrtav, stoga se moram prihvatiti stvari koje želim dosmrtno napraviti, dok sam još pri pameti i snazi.”
“Mučio sam i sebe i život, da mi da i da mu dam više.
Očajnički sam nastojao jako živjeti. Nažalost, balon se napuše i poleti, balon se ispuše i padne. Ali sjećanje na let ostane.”
Umjesto zaključka:
Torre nikada nije dozvolio da osobna autentičnost, predanost i ljubav prema pozivu i ljudima kojima se poziv bavi, budu predmet trgovanja za osobne probitke. Zato će ostati nadahnuće i svjetlo, kojem se utječemo u trenucima kolebljivosti, očaja i povremene tame, a koji su opet, kako kaže, samo egzistencijalni izazovi življenja. A ne nužno psihotični poremećaji.
Ovu knjigu ne čitam kao naputak za prihvaćanje patnje ili nadilaženje nepovoljnih ishoda, nego kao putokaz za razvuzlavanje zamršenih egzistencijalnih čvorova, koji nam nisu dozvolili krenuti dalje. Svojom promišljenom beskompromisnošću, namro nam je emotivno i znanstveno naslijeđe, koje pobuđuje hrabrost upuštanja u avanturu prepoznavanja samih sebe, živeći najžešće moguće, do rubova svoje intime, prije nego “starost postane jedini znak da smo ikad živjeli.”
Predvidio je naravno i mogućnost da nas (ne) prepozna AI, ali o tome drugom prigodom.
*termin preuzet od autora iz uvoda u knjigu
Silva Čičak
Projekt „Kako pričati o pročitanom?” financiran je sredstvima Ministarstva kulture u okviru programa razvoja publike.
