Georgi Gospodinov, Fizika tuge (Fraktura, 2023., prevela Ksenija Banović)
Fizika tuge i metafizika patnje
Svi mi koji smo rođeni otprilike u vrijeme kad i Georgi Gospodinov i otprilike u istom prostoru provincijskog socijalističkog „blagostanja“ - svi smo 80-ih proživljavali beskrajna, lijena ljetna popodneva. S mješavinom čežnje, dosade i mladenačke pogubljenosti. I s određenom, mada za svakog različitom, nijansom tuge. Mnogi od nas imaju svoje kutije sjećanja. (U mojoj su pisma, razglednice, karte za koncerte, spomenari, leksikoni, značke, salvete, klikeri, posteri… standardni nered.) Gospodinov je od svojih „kutija sjećanja“ stvorio vrhunsko književno djelo.
Pripovjedač u romanu ima neobično svojstvo, više prokletstvo nego blagoslov: patološki je empatičan (još gore od Simone Weil) – do te mjere da može osjetiti, proživjeti i prenijeti nam osjećaje, doživljaje, sadašnjost i prošlost ljudi iz svoje blizine. Tako nam Gospodinov, osim fizike tuge, donosi i povijest tuge – intimnu povijest svoga djeda, oca, svoju vlastitu, a djelomice i drugih pojedinaca, te kolektivnu povijest Bugarske dvadesetog stoljeća koja se prelama kroz osobna iskustva likova u romanu.
Gospodinov polazi od općepoznatoga grčkog mita o Minotauru zarobljenom u labirintu. No autor nam nudi posve nov pogled na Minotaura: on nije mitsko čudovište nego nesretno dijete koje je, zbog okrutnosti bogova, kažnjeno zarobljeništvom u mračnom podzemlju. Njegova bol i očaj zbog nezaslužene kazne zrcale se u likovima s kojima pripovjedač empatizira: u izobličenom dječaku na sajmu, u djedu imenjaku Georgiju kojeg je kao trogodišnjaka majka gotovo ostavila u mlinu zbog velikog siromaštva, u ocu veterinaru koji je – na opće zgražanje, pa i sumnjičavost lokalnih vlasti – vegetarijanac, u ženi upitnog psihičkog zdravlja koja ispred mjesnog kina čeka da ju Alain Delon odvede u bolji život, u baki koja poskrivećki čita Bibliju jer „u Bugarskoj Boga nema“, dok u dječaku osobito rezoniraju redci novozavjetne Apokalipse. No tuga nadasve prožima samog pripovjedača. Iako mu romaneskno pletivo omogućuje da se poistovjeti sa svim zamislivim oblicima postojanja – on je „puž golać, šipkov grm, jarebica, ginko biloba, oblak u lipnju, ljubičasti jesenski šafran, rana trešnja okovana kasnim travanjskim snijegom…“ – pripovjedač je prije svega usamljen dječak, mladić, muškarac. U njega je utisnuto samotno djetinjstvo u suterenskim stanovima, stalni strah od nuklearnog rata koji potenciraju školske vježbe s navlačenjem gas-maske, jednolična mladost zbog odsutnosti ikakvih zanimljivih događaja u Bugarskoj osamdesetih i dobrovoljno osamljeništvo dok, kao već priznat pisac i razveden muškarac, luta labirintima europskih gradova, osobito grobalja. I posvemašnja tuga, vjerna pratiteljica (kao kod Paula Eluarda: Zbogom tugo / Dobar dan tugo / Vidim te u svim naborima neba…)
Od „ja smo“ do “ja smo bili“
U labirintu vlastitih sjećanja tuga nije samo osjećaj nego – za pisca jedini mogući – način bivanja.
Minotaur je ono biće u nama, u podrumu naše svijesti, u pod-svijesti koje će drugi, a još češće mi sami, proglasiti čudovištem. A tom je biću potrebno razumijevanje, malo više nježnosti i puno manje (samo)osuđivanja.
Ja smo biće u labirintu vlastitih strahova, čežnji i nadasve – tuge. Ja – Georgi, ja – moj otac, djed i cijeli bugarski narod, cijelo čovječanstvo. Ili barem onaj dio čovječanstva koji je živio s viškom straha od vrelih posljedica hladnog rata i s manjkom zabave koja je bila dostupna Zapadu, pa čak i nama u SFRJ!
Ja smo dječak prepušten sam sebi u skučenom podstanarskom suterenskom stanu bugarskog provincijskog gradića T. Roditelji vječito rade i vječito žive u nadi da će im Država dodijeliti prostraniji stan. Prozorčić u razini pločnika omogućuje dječaku da promatra i osluškuje bat koraka uvijek užurbanih muškaraca, žena i djece. Promjena godišnjih doba vidljiva je u promjeni njihove obuće, u lišću koje lebdi uz prozor ili snijegu koji ga zatrpava pa dječak ostaje i bez ono malo pogleda na vanjski svijet. No, što je skučeniji prostor vanjskoga svijeta, to su bogatiji predjeli sjećanja i osjećanja.
Ja smo dječakov djed Georgi pred kraj Drugog svjetskog rata na Dravskom bojištu u Mađarskoj. U gradiću Harkanju ga je kao teško ranjenog 27-godišnjeg vojnika sakrila u svoj podrum jedna mlada Mađarica… Pedesetak godina poslije, naš će ju pripovjedač posjetiti i otkriti djedovu tajnu. Kad se vratio u svoje selo, djed se još godinu i pol skrivao u vlastitom podrumu kako ga vlasti ne bi kaznile zbog napuštanja fronta. Podrum – mračan i vlažan, oduzeo mu je vid, ali spasio život.
Ja smo čitatelji kojima autor daje vremena za predah i svako malo pruža spasonosnu nit kako se ne bismo izgubili u labirintu njegove nelinearne priče. I vlastitih prisjećanja. I vlastite čežnje za povratkom u osobni podrum, u toplu tamu posteljice, u zaumno vrijeme postojanja.
Jer – što mi zapravo čitamo? Roman, mitološku priču, memoarske zapise, različite popise, heksametre Minotaurove završne riječi, osluškujemo govor koji se rastače do buncanja i mucanja, do onomatopeje, do nemuštosti; dobivamo uvid u dijagnoze i njihova nepouzdana medicinska objašnjenja, strahujemo od „žute kuće“ i mogućnosti da dijelimo sudbinu njezinih stanovnika, iščitavamo učmalost TV programa i enigme erotike, gledamo crnobijele fotografije, otvaramo smeđu bilježnicu s popisom epohalnih mladenačkih promašaja autorova prijatelja Gaustina, zavirujemo u kutiju s kućnom ljekarnom za poslije „kraja svijeta“, bivamo upućeni kako staviti gas-maku i preživjeti eksploziju atomske bombe, saznajemo što sadrži i kako izgleda vremenska kapsula, upoznajemo se s uredbom o minimaliziranju patnje životinja pri klanju… čitamo precizan katalog paaa – svega!
Nakon što nam otkrije fizičku bazu i metafizičku nadgradnju jednog socijalističkog dječaštva i mladosti, pripovjedač priznaje da s odrastanjem u postsocijalističkom dobu dolazi do procesa njegove (rekla bih – i kolektivne – jer u takvom duhu živimo) deempatizacije. Ako je u djetinjstvu spašavao tuđa sjećanja empatijom, u odrasloj dobi okreće se kolekcionarstvu – gomilanju i organiziranju stvari, popisima i nabrajanjima, pokušava „spašavati stvari riječima“, postaje „otkupljivač priča“.
I pred kraj odugovlači, razvlači s pričama poput Šeherezade jer je i njemu, kao i njoj, u pitanju život. Prestati pričati znači prestati živjeti, pristati na smrt. Nastupila je „svjetska jesen“: svijet je ostario, pripovjedač je ostario, guši ga melankolija, izluđuje ga banalno pitanje: Kako si? Pritišću ga visoki stropovi berlinske sobe kojom odzvanjaju arpeggio akordi skladbe Für Alina, estonskog skladatelja Arva Pärta (i meni bliskog zbog svog kristalno čistog minimalizma), skladbe koja priziva sjećanje na njegovu voljenu kćer Aju. Aja mu je darovala svog plastičnog dinosaura da ga čuva na njegovim putovanjima. I pripovjedač shvaća da je njegovo vrijeme, kao i dinosaurima, odavno prošlo. Da je bliži izumrlim vrstama nego živima. I zato zaključuje: Ja smo bili.
I malo moje (uzvišene :) patetike za kraj
I tako, dok lutamo pripovjednim labirintima Gospodinovljeva nelinearnog romana, i sami se gubimo i pronalazimo u sjećanjima na vlastita iskustva iz života prije pada Berlinskog zida. Autor nam pruža sve što nam je kao čitateljima važno: poetičnost izraza, filozofsku promišljenost, fabularna vrludanja u kojima se ipak nikad ne izgubimo, osobnu i kolektivnu povijest, kvantnu fiziku književnosti i metafiziku duha… samo nigdje nema kemije ljubavi. Jedinog što bi izliječilo tu nabujalu melankoliju, tu fiziku tuge.
Imao je naš pripovjedač i djedove i bake, i oca i majku, i ženu i dijete, ali kao da ga je mimoišla otkupljujuća snaga ljubavi. Osobito je upadljivo kako ne iznosi nijednu scenu majčine nježnosti ili partnerske strasti i ljubavi. U onim (i ovim!) škrtim vremenima ljudi su valjda škrti i u pokazivanju ljubavi. Pripovjedač dijeli s nama opčinjenost oca koji promatra odrastanje svoje kćeri i mi vidimo tu bezrezervnu očinsku ljubav. No kći će odrasti i otići, pripovjedač će se gubiti i odlaziti, a mi ostajemo začuđeni kako tom romanu, koji nastoji obuhvatiti sve rukavce životnog labirinta, nedostaje ljubavna priča koja bi svojom moći iscijelila melankoličnu jesen autorova života.
Sanja Ilčić
Projekt „Kako pričati o pročitanom?” financiran je sredstvima Ministarstva kulture u okviru programa razvoja publike.
