Jean Giono, Čovjek koji je sadio drveće (Petrine knjige, 2022., prijevod Ivana Šojat)
Kada sam, prije puno godina, išla u prvi razred osnovne škole imali smo udžbenik za učenje čitanja i pisanja slova koji smo zvali početnica. Ta početnica je sigurno u sjećanjima brojnih generacija jer su se tada isti udžbenici koristili desetljećima. U mnoštvu ilustracija i kratkih tekstova bila je i ilustracija starijeg muškarca pored stabla. Stablo je bilo tanko i mlado, tek posađeno. Tekst uz ilustraciju je govorio o tome kako su pitali starca zašto sadi kad je neizvjesno da li će dočekati da stablo donese plodove. On im je odgovorio da to nije važno i ako ih ne bude brao on, brat će ih njegov unuk.
Sjetila sam se te crtice iz djetinjstva čitajući novelu Čovjek koji je sadio drveće Jeana Giona.
Jean Giono (1895. – 1970.) je jedan od najslavnijih francuskih književnika dvadesetog stoljeća koji u svojim romanima uglavnom piše o ljudima i zbivanjima u svojoj rodnoj Provansi. Čovjek koji je sadio drveće je njegovo najpoznatije djelo.
Tu autor, narator pripovijeda o svom susretu i poznanstvu s pastirom Elzeardom Bouffierom. Prvi put ga je sreo 1913. godine kada je kao slučajni turist zalutao i ostao bez vode u neplodnom vjetrovitom području južnih obronaka Alpa u Francuskoj. Bouffiera opisuje kao ugodnog, mirnog 55 godišnjaka koji živi sam na planini sa svojim stadom ovaca. Privukao ga je taj čovjek koji je, ostavši bez sina i žene, život na farmi zamijenio za samotni život u pustoši. Utaživši žeđ i glad kod pastira i prikupivši snagu nije se otputio dalje svojim putem nego je proveo neko vrijeme u skromnoj kamenoj kući, uživao domaćinovu okrepljujuću juhu i pažljivo i znatiželjno promatrao kako je unatoč krajnjoj jednostavnosti sve na svom mjestu, sređeno i zbrinuto. Domaćin uredno obrijan, svi gumbi na odjeći čvrsto prišiveni, zakrpe gotovo neprimjetne, a njegova posvećenost pomnom odabiru žirove očaravajuća. Žirove je pripremao za sutrašnje sađenje hodajući uokolo sa svojim metalnim štapom koji je služio za pravljenje rupa. To je bio svakodnevni ritual započet prije tri godine. Rezultati su bili itekako vidljivi. U blizini kuće je rasla šumica mladih hrastova. Posao je nastavio i na području udaljenom od kuće. Posjećujući ga u nekoliko navrata kasnije narator je svjedočio širenju šume u narednim godinama. U međuvremenu su protutnjala dva divlja svjetska rata, a Bouffier ih, unatoč razaranju i nesreći koju su donijeli, uopće nije registrirao. Sadio je žirove, bukve i breze na zemlji koja nije bila njegova. Njegov uporan rad je potpuno preoblikovao krajolik i priroda je počela surađivati. Vratila se voda u sušni predio, potekli potoci, vjetar postao nježniji, mlade obitelji počele naseljavati ranije napuštene krajeve. Mjesto je postalo atraktivno za život.
Elzeardova početna misao da zemlja umire u nedostatku drveća i ideja da započne saditi podudara se s teorijom američkog evolucijskog biologa Diamonda Jereda koji, u svojoj knjizi Slom: Kako se društva odlučuju za propast ili uspjeh, obrazlaže zašto su mnoge drevne civilizacije nestale. Podršku svojoj teoriju nalazi u primjerima stanovnika Uskršnjeg otoka, civilizaciji Maja ili koloniji Vikinga na Grenlandu. Sve su one redom iščezle kada su iscrpile prirodne resurse, prvenstveno drveće na području koja su nastanjavale. Jered tvrdi da ekološka i ekonomska katastrofa idu ruku pod ruku te da opstanak ili propast neke civilizacije ovisi o tome da li će sačuvati svoje drveće. Iako je ova teza našla brojne protivnike Bouffier bi se sigurno s njom složio.
Novela prvenstveno budi dobre osjećaje, nadu i optimizam. Čitajući sam i sama poželjela zasaditi koje drvo. Nije mi uopće palo na pamet propitivati vjerodostojnost brojeva zasađenog drveća i pošumljenih površina, niti sam sumnjala u postojanje navedene lokacije i dobrotvora koji je tamo živio. Dobar osjećaj nije nestao čak niti kada sam na kraju čitajući pogovor shvatila da je sve čista fikcija nastala po narudžbi jednog časopisa. Unatoč tome, meni je i dalje sve jako stvarno, jako moguće i jako potrebno. Svima nam je potrebno osvijestiti kolika je snaga pojedinca da djeluje na sredinu u kojoj živi i ljude kojima je okružen. Potrebno je osvijestiti da za to svoje djelovanje nikakva priznanja i slavljenja nisu prava nagrada jer je najveće moguće nagrada osobno zadovoljstvo i mir.
Osim značajnog podsjetnika na moć i utjecaj pojedinca novela suptilno ukazuje na društvene realitete. Premda se Jean Gion ne bavi drugim akterima i događanjima uz Bouffiera on vrlo vješto sa svega nekoliko jezgrovitih rečenica prezentira cjelokupno društvo skupa s predstavnicima vlasti i stručnjaka.
„Da su posumnjali da je to djelo čovjeka pokušali bi ga omesti.“
„Čak su općinski šumari bili uvjereni da je šuma samonikla. Jednom prilikom ga je šumar upozorio da ne pali vatru da ne bi zapalio šumu za koju je vjerovao da se prirodno proširila. Ministar za šume držao je govor o tom fenomenu.“
„Sve je došlo iz ruku i duše ovog jednog čovjeka, bez pomoći tehnike, činilo mi se da ljudi mogu biti jednako uspješni kao Bog u stvarima koje nisu uništavanje.“
Novela nedvojbeno nosi ekološku, humanističku i političku poruku, ali mene je osvojila porukom o nesagledivom utjecaju samozatajnog djelovanja pojedinca bez ikakvog očekivanja. Kad god osjetim nemoć pred nekom društvenom pojavom koja mi djeluje nepoželjno ja prizovem sliku čovjeka koji sadi drveće. Čovjeka koji je izgubio sve, potom vratio sebe sebi i taj dar proširio posvuda oko sebe.
Vesna Valić
Projekt „Kako pričati o pročitanom?” financiran je sredstvima Ministarstva kulture u okviru programa razvoja publike.
